Druga generacija muslimana Amerikanaca bez velikog napora prirodno usvaja jezičke kulturne kompetencije putem obaveznog obrazovnog školskog sistema. Ta generacija je kroz bliski kontakt sa svojim drugovima u razredu imala priliku porediti dvije različite kulture i dva stila života.
Nepovoljni politički i društveno-ekonomski uvjeti u ranijoj domovini, u periodu kada su njihovi roditelji došli u Ameriku, bez sumnje utječe na oblikovanje stava druge generacije da radije prihvati američke društveno-ekonomske i političke strukture u odnosu na one kakve se upliću (miješaju) u lična pitanja svoje djece, bez obzira na to koliko su odrasla, i da se previše udubljuju u društveni život drugih žena useljenika te da se previše bave zluradim ogovaranjem, na način kao što se to činilo u pređašnjoj domovini.
Dvije generacije (useljenici i oni koji su rođeni i odgojeni ovdje) žive u dva različita društvena ambijenta, svaka s drugačijim pogledom na život. Prva je generacija pod utjecajem sjećanja na svoje uložene ogromne napore u sređivanju svog života u stranoj zemlji. Mnogi razumiju da su kulturološki (i do određene mjere i religijski) izgubili svoje potomke u Americi. Oni gotovo priznaju da su zaradili veliki materijalni imetak, ali sumnjaju da će imetak nadomjestiti taj njihov gubitak. Oni su zatvorenici u dvostrukom smislu: stekli su ugodan društveno-ekonomski status kojeg se ne žele odreći, a njihova djeca rođena u Americi ne mogu s njima dijeliti želju da se s tim imetkom vrate u domovinu. Sve što članovi druge generacije vide u pređašnjoj domovini je zaostalost i siromaštvo, suprotno društvenoj, ekonomskoj i političkoj slobodi u SAD-u.
U mjestima gdje je bilo prilike da nastane progres asimilacije djelovao je na svoj način, bez značajnijeg efekta u periodu od druge do treće generacije u zemlji porijekla njihovih roditelja. Ustvari, mnogi sebe smatraju sretnijim od svojih roditelja, jednostavno zato što su rođeni u ovoj zemlji. Roditelji uglavnom dijele to mišljenje.
Imigrantska generacija je zadovoljna kada čuje kako njihova djeca tečno govore engleski poput bilo kojeg Amerikanca, uprkos činjenici što mnogi žele da njihova djeca sačuvaju nešto od starog (maternjeg) jezika. Stoga druga generacija ima vezivnu ulogu između starih i novih kultura, ali se često nađe i rastrgnuta između te dvije kulture.
Članovi druge generacije poučili su one iz prve generacije mnogim stvarima iz američke kulture. Ali, za prvu generaciju, koja je često pod dominantnim tradicionalnim određenjem, izazov je prihvatiti obrnutu ulogu koja ih u njihovoj percepciji čini učenicima njihove vlastite djece. To produbljuje kulturni raskol (pukotinu) koji se razvio između te dvije generacije.
Mnogi su iz druge generacije muslimana Amerikanaca u odgovoru na pitanje: “O kojim se stvarima najčešće ne slažeš sa svojim ocem?”, kazali da su njihovi očevi spori u donošenju odluka i imaju naviku prepirati se o najsitnijim detaljima. Uobičajena kritika upućena njihovim majkama jeste da se bez oklijevanja američkih muslimana. Taj blagi prijelaz rezultat je prilagođavanja američkoj kulturi druge generacije. S trećom generacijom većina obilježja kulture djedova i nena useljenika uglavnom nestaje. To je najprimjetljivije u jeziku.
Većina muslimana iz druge generacije može govoriti tečnim maternjim jezikom svojih roditelja. Ipak (s malim izuzecima), treća generacija zna samo engleski jezik. Stoga je vidljivo da u trećoj generaciji potomaka počinje klijati stvarni muslimanski američki identitet. Očekuje se da će ta generacija i njeni potomci nadići etničke i rasne podjele koje trenutno pritišću muslimansku zajednicu u Americi, kroz povećanu interakciju kao i međusobno stupanje u brak.
Populacija čikaške muslimanske zajednice nasumice je nastanjena u cijelom gradu. Skup tri ili četiri porodice u bilo kojem susjedstvu predstavlja samo puku slučajnost. Budući da su radna mjesta još više razbacana diljem grada, prirodna je želja da se živi bliže mjestu u kojem se radi, te je to također djelovalo na raspršenost muslimana diljem cijele metropole.
