Senad Agić završio je Gazi Husrevbegovu medresu u Sarajevu 1980. godine, a visoko obrazovanje stječe na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu 1985. godine.
U toku 2004. godine stječe titulu doktora islamskih nauka i dobija nagradu Jalaluddin Rumi za naučni rad i doprinos u oblasti povijesti islama u SAD-u.
U svom izuzetno zanimljivom i korisnom istraživanju i doktorskoj disertaciji naučno je elaborirao sociološki i povijesni kontekst iskustva Bošnjaka u SAD-u, kontekst procesa asimilacije Bošnjaka u američki ‘Melting Pot’, kao svojevrsni američki put u multikulturalizam i na kraju specifičnosti iskustva bošnjačke populacije u američkom društvu na primjeru zajednice iz Chicaga.
Dvije godine kasnije stječe stepen doktora nauka sa koncentracijom na islamskim zananostima iz oblasti historije islama u SAD-u na Graduate Theological Foundation u South Bendu, IN, u SAD-u a disertacija mu biva proglašena za najbolju odbranjenu u 2006. godini iz islamskih znanosti na ovoj visokoškolskoj instituciji, koja je formalno povezana sa Oxfordskim sveučilistem.
Autor je knjige Muslimanska lična imena, na bosanskome jeziku i Immigration & Assimilation, The Bosnian Muslim Expirience In Chicago, na engleskom, urednik monografije 100 godina Bošnjaka u Americi na engleskom i bosanskom (2006), koautor knjige O hadžu i umri. Dogogodišnji je imam u Chicagu, a za Al Jazeeru govori o iskustvu življenja bošnjačke zajednice u Sjevernoj Americi, stanju u dijaspori i sličnim temama.
Kada Bošnjaci dolaze na područje Svjeverne Amerike i na koji način se počinju organizirati?
Prvi Bošnjaci, većinom iz Hercegovine, došli su na tlo američkoga kontinenta u Chicago 1902. godine. Već 1906. formiraju prvu muslimansku organizaciju Džemijjetu-l-hajrijjeh, što znači da u Chicagu u to vrijeme nije bilo značajnijeg prisustva drugih muslimana. Bili su to ekonomski emigranti koji su zbog ekonomske krize, trbuhom za kruhom, preplovili Atlantik da bi se skrasili u Chicagu. Većina ih nije znala ni čitati ni pisati, radili su teške poslove, nisu se ženili i mladi su umirali. Njihovi su mezari u predgrađu Skokiju, lijepo su uređeni i održavaju se besprijekorno. Drugi val emigranata nadolazi poslije Drugog svjetskog rata i oni se većinom smatraju političkim izbjeglicama. Zbog komunističkog sistema koji je uspostavljen po svršetku rata, oni su radije dolazili i u Ameriku samo da izbjegnu ateizam. U tom valu bilo je nekoliko pojedinaca koji su poveli Zajednicu u akciju otvaranja prve džamije u Chicagu 1954. Prvi imam bio je Ćamil-ef. Avdić, svršenik Al-Azhara i jedan od vodećih intelektualaca među muslimanima u Americi u to vrijeme. Prvo što su uradili doseljenici u Chicago iz ovog drugog vala, bilo je da su – iako siromašni, bez ikakve pomoći od bilo koga – otvorili džamiju. Bila je to prva džamija u Chicagu, pa su se u njoj okupljali i drugi muslimani. Ovo zaista raduje i služi na čast i ponos svim Bošnjacima. Treći val čine emigranti koji su se pridružili već postojecoj Zajednici sedamdesetih godina. Ovaj posljednji, najveći val iseljenika dosada (od 250.000 useljenih Bošnjaka u Americi, oko 40.000 živi u Chicagu), započet je agresijom na BiH 1992.
Koliko Bošnjaci čuvaju svoju tradiciju, te koje su glavne aktivnosti koje se odvijaju u tom smjeru?
Šta radi čitava armija mladih visoko obrazovanih Bošnjaka na Zapadu? Jesu li oni doista za sva vremena izgubljeni za Bosnu? Misle li o povratku? Dali išta čine u politički i ekonomski najmoćnijim zemljama da Bosni bude bolje, da ozdravi, da dobije odgovarajuće lijekove? Sve su ovo samo dio pitanja s kojima se mi svakodnevno suočavamo. I nažalost, ne dolazi uvijek do zadovoljavajućih odgovora.
Doda li se tome i analiza naših običaja, konkretno seriatskih vjenčanja što su na udaru asimilirajućih trendova i u Kanadi i u SAD, onda čovjek ne može, a da se ne zapita – ako nam je stanje u dijasopori danas ovakvo nakon samo dvadesetak poratnih godina, šta će biti sa drugom i trećom generacijom za stotinjak godina? Naša analiza i studije koje smo objavili svakako će dobro doći svim onim koji se budu nastavili baviti sociološkim i drugim istraživanjima o karakterologiji Bošnjaka, asimilaciji, obrazovanju, jeziku i drugim pojavama među Bošnjacima u dijaspori kako bi se izbjegli neželjeni procesi za nove useljenike – da se ne gubi veza sa porodicom, domovinom i vjerom.
Zasad, najbolje origanizirana institucija koja čuva kakvo takvo jedinstvo i identitet Bošnjaka u Sjevernoj Americi je Islamska zajednica, pri čijim džematima se, pored vjere, njeguju običaji, jezik, kultura, tradicija na zadovoljavajući način, ali ne u dovoljnoj mjeri da obuhvati većinu iseljene Bosne i Hercegovine. Pri džematima ih je tek nekih 20 posto.
- Postoji li značajnija razlika u načinu organiziranja bošnjačke manjinske zajednice prije i nakon rata u Bosni i Hercegovini?
Mislim da se može govoriti o dramatičnim promjenama. Kada sam 1989. godine imenovan za imama u Chicagu, u SAD-u je to bio jedini džemat koji je okupljao Bošnjake. Danas, ne samo da se ovaj džemat upetorostručio, već imamo širom SAD-a osnovane džemate. Od New Yorka do San Josea i od Seattlea do Phoenixa i Jacksonvillea. Njih oko pedesetak sa imamima dekretovanim od strane reisu-l-uleme, danas predstavljaju najznačajniju polugu djelovanja našeg naroda i to ne samo na vjerskom planu već i na kulturnom, političkom i svakom drugom. Njihov je rad usmjeren na zadovoljavanje svakojakih potreba Bošnjaka daleko od matice, uvezanih u krovnu vjersku instituciju koja je registrirana kod američkih vlasti, a koja obuhvata i džemate u susjednoj Kanadi.
- Kako dijaspora najbolje može pomoći Bosni i Hercegovini?
Dijaspora kada je dobro organizovana može činiti čuda. Slučaj jevrejske dijaspore to najbolje potvrđuje. Izrael je primjera radi stvoren izvana. Nažalost, dok god bude postojao animozitet prema dijaspori, ona neće moći bitnije pomoći.
- Da li su Bošnjaci imali problema pri adaptiranju u „američku svakodnevnicu“?
Odgovor je da sam našao ogromne sličnosti sa Jevrejima i Ircima. Prolazimo kroz gotovo identične faze i procese adaptiranja i urbanizacije kao i naši jevrejski i irski prethodnici. Sličnosti su zadivljujuće. I jedni, i drugi, i treći prošli su teške periode i još uvijek, zbog svojih vjerskih (katoličkih, jevrejskih, islamskih) specifičnosti, nailaze na frustracije koje prate manjine.
Izvor: Al Jazeera
