Koncept ‘edeba’ je temelj na kojem stoji i djeluje zajednica muslimana i obično se prevodi kao ‘lijepo ponašanje’. Edeb, međutim, ima šire značenje, koje uključuje erudiciju, književnost i inteligentno i profinjeno prosuđivanje. Ideja implicira da je čovjek sa edebom prije svega odgojen, ‘načitan’ i da zna svoje riječi i postupke staviti na njihovo pravo mjesto, pa čak da zna kakvim će se tonom drugome obratiti. Njegov ton treba da pokaže da li je on onaj koji nešto treba ili onaj koji zapovijeda, onaj koji je u poziciji autoriteta ili je subjekt autoriteta i sl. Zahtjev je da ta osoba poznaje svoje mjesto u hijerarhiji. Stoga je od najvećeg značaja da se ovdje podsjetimo na riječi koje je roditeljima uputio naš Gospodar preko jezika Svoga Poslanika a.s.– Jeste li svoju djecu poučili edebu? (Ve Hel Eddebtum Evladekum?)
Nažalost, danas živimo u vremenu kada je i kod muslimana riječ
hijerarhija, osim kod sufija, postala taboo. To da je neko po položaju iznad nekog drugog za modernog čovjeka je postala anathema, premda je ovo u stara dobra vremena bio pozitivan znak napredovanja, reda, rada i discipline.
A zapitamo li se kako se uopće jedan džahil i neznalica može izjednačiti sa pobožnim alimom. Kur’ani-kerim postavlja retoričko pitanje – “Mogu li oni koji znaju biti izjednačeni sa onim koji ne znaju?” (39:9) Odgovor nije naveden, ali prema retoričarima, on se podrazumijeva i više je nego samodat.
Poslanik je govorio:
- Naređeno mi je da sa ljudima postupima u skladu sa njihovim
položajima.
Ovo ne treba shvatiti kao kontradiktornost hadisu koji glasi:
- Ljudi su isti poput zubaca na češlju.
Takmičenje u dobru
Prema tome kako su stvoreni (fitret), svi ljudi jesu isti, ali prema svojim djelima, rezultatima i postignućima (tevfiik) oni se značajno razlikuju. Ukoliko bi se ova distinkcija sasvim ukinula, ljudski rod bi tek zapao u duboku krizu.
“Vi ćete biti zdrava zajednica sve dok se budete takmičili u činjenju dobra. Onog trenutka kada svi budete izjednačeni, bićete uništeni.” Ovako je govorio naš Poslanik a.s.. Nažalost, živimo u vremenu nihilističkoga izjednačavanja koje graniči sa anarhijom.
Ovo plemenito takmičenje u dobru i za dobro nećete više naći ni u školama, pa čak ni u medresama, u mjeri u kojoj je bilo prisutno ranije. Njega nema ni u politici, jer se biraju oni poslušni i servilni, a ne oni koji su moralno, intelektualno i duhovno kvalificirani za postavljeni zadatak. U korijenu islamske tradicije je edeb, a u korijenu edeba je znanje koje se brižljivo i uporno stiče od onih koji zaista znaju. Muslimani mu’mini općenito, a sufije posebno, za razliku od suvremenih nemuslimana pa i mnogih muslimana relativista, vjeruju da znanje (ni ono objavljeno niti stečeno), nije samo sebi svrha, već da je ono dar od Boga čovjeku, koje je počelo silaziti sa prvim čovjekom. Taj proces njegova prenošenja se nastavlja i danas, preko onih koje je Poslanik najavio kada je izrekao svoj hadis:
“Znalci (edeba) su nasljednici poslanika.”
Uloga muršida
Zahtjev je da se svaki čovjek i svaka žena u svakoj generaciji pobrinu da pronađu sebi učitelja (sufijskoga šejha, muršida) kako bi stekli ovo znanje, da ga razumiju i da ga potom na pravilan način primjene u kontekstu njihova društvenoga okruženja i potreba. Ne treba nikada gubiti iz vida da je konačan cilj kojemu svaki pravi šejh teži
- da učini da robovi zavole svoga Gospodara
- i da učini da Gospodar zavoli svoje robove.
Metode i tehnike koje se upotrebljavaju da bi se postigla ova dva važna cilja nazivaju se tarikati.
Zahtjev je, također, da se zna da je znanje od Boga i Poslanika, koji je čovjek, ali ne kao mi – isto kao što je rubin kamen, ali ne kao drugo obično kamenje.
Zahtjev je isto tako da se zna da je, kako nas je o tome Poslanik a.s. obavijestio, “učenje od bešike do groba”.
Zahtjev je da se zna da se muslimani mogu i moraju dizati tamo gdje su pali – na slijeđenju nasljednika poslanika (ittiba’), na učenju tehnika samopročišćenja (tezkijetun-nefs), edukaciji (ilm). U protivnom, ako edeba, kojim se definira tesavvuf, ne bude, neznanje i zaostalost zadobiće trajni status.
Tesavvuf je drukčiji od bilo kojeg drugog mističkoga pokreta. To je bjelodano posebno onom ko je i nakratko postao dio tarikatskoga života i ambijenta. Tesavvuf je drukčiji, jer su mu korijeni u Kur’anu i Sunnetu, tj. u riječima i načinu života našeg voljenog Poslanika a.s.. Sve što nije u skladu sa ova dva izvora ponašanja se odbija. Kako god se islam razlikuje od svih drugih religija, tako se i tesavvuf razlikuje od svih drugih mističkih učenja i pokreta.
Analizirate li jednog pravog sufiju, moraćete uočiti u njegovom ponašanju prisustvo edeba, koji je refleksija ponašanja nikog drugog do samog Poslanika a.s.. On je blag, skroman, ponizan i spreman oprostiti. Njegov je jezik sladak i lice nasmijano. Uvijek je spreman drugome pomoći i hizmet činiti. Preko pogrešaka drugih prelazi. Prema sebi je strog, a prema drugim popustljiv i krajnje gostoljubiv.
Ibn Betuta i susret sa sufijama
Kao ilustracija gostoljubivosti sufije neka posluži ova anegdota. Znano je da je Ibn Betuta bio čuven po svojim putovanjima. Tako ga je put nanio i u Anadoliju. Čim je ušao u mjesto Denizli, čovjek dugih brkova je preoteo uzde njegova konja i uzviknuo: “Idemo ovamo!” Niti je Ibn Betuta govorio turski, niti je Denizlija govorio arapski jezik. Denizlija je izgledao prilično snažan sa velikom sabljom oko pojasa. Nosio je široke hlače i pās. Lice mu je bilo crveno i sve je ukazivalo da se radi o vrlo hrabrom čovjeku spremnom na borbu do smrti. Ibn Betuta je bio poprilično uplašen. Nije bio sam. Drugi su ga pratili sa kamilama natovarenim raznim poklonima koje jedobijao od kraljeva i vladara. Pomislio je da će ga onaj Denizlija opljačkati. Utom je s druge strane dotrčao jedan drugi također vrlo snažan čovjek i uhvatio za drugu stranu konjske uzde. Obojica su počeli tegliti uzde na svoju stranu, prilično nervozno, govoreći riječi koje su ličile na svađu. Ibn Betuta
je bio dokraja iznenađen prizorom.
Međutim, razlog njihove svađe bio je u slijedećem. Prvi čovjek je vikao: “Ja sam, a ne Ti, vidio ovog Allahovog gosta prvi. I moja je dužnost da ga odvedem u svoju tekiju i da ga ugostim, najedem i napijem.” Onaj drugi čovjek se usprotivio govoreći: “Nisi u pravu brate. Ovo je naša mahala. Mi to ne možemo dopustiti. Allah ga je nama poslao da ga mi ugostimo i poslužimo hranom, pićem i konakom. Mi polažemo pravo na nagradu. Ne možeš nam ga preoteti.”
Otimanje za musafira je bilo razlog ovog nesporazuma i “svađe”. Ovako su postupali osmanlije, jer je u to zlatno doba islama na ovaj ili onaj način 90 posto svih građana osmanskoga carstva pripadao nekom od tarikata, tj. prakticirao je teasvvufsko učenje. Treba li bolja ilustracija i veći dokaz edeba i vrhunske etike onim koji mu pripadaju.
Senad Agić
