Senad-ef. Agić, imam
Džamija je bila i ostala najvažnija islamska institucija džemata. U nju poslije doma i radnog mjesta najčešće navraćamo. Musliman je posjećuje barem jedanput sedmično. On tu obnavlja svoj duhovni život, snaži svoju vezu sa Tvorcem, sreće svoju braću po vjeri i obnavlja osjećaj pripadanja.
Islam je posljednja vjera koju je Allah dž.š. objavio. Njegova sveta knjiga je konačna, a njegov poslanik a.s. je pečat poslanstvu. Upravo zbog svega ovog, islam na sveobuhvatan način regulira sve oblike života. Nije on samo religija, islam je izvor duhovne snage i način po kojem se živi. Njegov je cilj izgraditi osobu koju je Allah dž.š. u Kur’ani-Kerimu opisao kao člana najbolje zajednice koja se ikada pojavila na zemlji. Da bi se sve ovo ostvarilo potrebni su odgovarajući instrumenti: džemat i džamija, prije svega.
Prva džamija
Hidžra iz Mekke u Medinu (622. god.) označila je veliku promjenu u karakteru muslimanske zajednice. Po prvi put Poslanik a.s. se osjetio slobodnim od dominacije vlasti idolopoklonika iz Mekke. Po ulasku u predgrađe naselja Kuba, on provodi nekoliko dana u odmoru i pripremama za ulazak u naselje. Ne gubi vrijeme i već po ulasku u Kubau gradi džamiju. Ovaj potez je vrlo indikativan putokaz koji nam otkriva dalekosežnu ulogu džamije u oblikovanju Zajednice koju je Allah dž.š. izabrao da vodi ljudski rod ka duhovnim, moralnim i društvenim promjenama do Posljednjeg dana.
Funkcija džamije
Na nekoliko se mjesta u Kur’anu potcrtava značaj i prije svega duhovna uloga džamije. U suri Nur (24) se kaže: U džamijama koje se Allahovom voljom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime – hvale Njega, ujutro i navečer, ljudi koje kupovina i prodaja neometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju, i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni, da bi ih Allah lijepom nagradom za djela njihova nagradio i da bi im od dobrote Svoje i više dao. A Allah daje kome hoće, bez računa.
Centar učenja
Ako bismo definirali tri velike religije po onom na čemu one u svojim učenjima najviše insistiraju, onda bismo za judaizam rekli da je religija prava, za kršćanstvo da je religija ljubavi, a za islam da je religija učenja. Najvažnija mu’džiza islama je njegova mudra Knjiga. Nije slučajno ajet, koji u imperativnoj formi potiče na učenje i studiranje, označio početak objavljivanja ove posljednje
upute čovjecanstvu. U to vrijeme nije bilo škola ni univerziteta gdje se moglo učiti. Mjesto znanja za one koje su ga tražili bila je džamija. Ona je poslije kuće gdje se sticao odgoj bila prva škola gdje se učilo o svemu što su iziskivali vrijeme i potrebe Medine tog doba.
Mnogo je predaja o važnosti džamije kao središtu učenja. I Buhari i Muslim navode slučaj tri osobe koje su ušle u džamiju u Medini. Jedna od njih je pristupila halki koju je Poslanik a.s. predvodio, našao mjesto i sjeo. Drugi je sjeo po strani, a treći napustio džamijski prostor. Poslanika a.s. je potom kazao, “Prva je osoba pristupila halki pa je i njoj Allah pristupio. Druga se zastidila i Allah nije želio da joj stvara neugodnost. Treća je osoba napustila džamijski prostor pa je i nju Allah dž.š. napustio.” Ne postoji jači moralni i duhovni podsticaj da se uči i obrazuje od ovog primjera.
Mjesto prijema delegacija
U ranom periodu uspjeha islama mnoge su delegacije na čelu sa visokim zvaničnicima drugih zemalja i pokrajina dolazile u želji da se pouče o islamu, da pregovaraju i zaključuju razne bilateralne ugovore sa islamskom državom kojoj je predsjedavao sam Poslanik a.s. Mjesto prijema ovih delegacija bila je njegova džamija.
Važnija od drugih bila je delegacija nedžranskih kršćana sa jugozapada Arabije na granici sa Jemenom. Tom prilikom islam pokazuje koliko je tolerantan prema drugom i drukčijem – kada je došlo vrijeme za njihovu molitvu, dozvoljeno im je da je obave u džamiji. Imam Ebu Hanife r.a. i imam Šafija su se poslužili ovim primjerom da u svojim učenjima ustanove da sljedbenicima Knjige bude dozvoljen ulazak u džamiju. Na sličan način o džamiji možemo govoriti kada su u pitanju i druge aktivnosti. Džamija je bila centar iz kojeg se dijelila materijalna pomoć (zekat i sadaka). Ona je služila i kao prihvatilište za beskućnike a i kao dom u kojem su zbrinjavani stariji i iznemogli.
Zaključak
Sadašnja uloga džamije je unekoliko ograničena s obzirom na postojanje drugih institucija koje su preuzele mnoge funkcije koje je džamija obavljala u prošlosti. Džamija kao institucija je u proteklih 20 godina doživjela mnoge nasrtaje, koji su išli za tim da džamiju svedu na mjesto pukog obredoslovlja, a džematliju na pasivnog pobožnjaka. To se događalo usljed invazije nemuslimanskog načina mišljenja.
Na nama je da džamiji i islamskim centrima vratimo onu ulogu koju su imali za vrijeme zlatnog doba islama. Ne smijemo odustati od misije islama, koja je vječna, zbog poteškoća na tom putu koje su prolazne. I ne zaboravimo da nema kvalitetne misije islama bez dobro organiziranog džemata na čelu sa kompetentnim imamom i odanim suradnicima. A poteškoće na tom putu, što su teže – naše nagrade i sevabi sve su veći. A poteškoća će uvijek biti, jer šejtanu je najteže kada pojedinac stane na namaz, a raspada se od žalosti i bijesa kada taj namaz obavlja u džematu. Zato on, Allah ga prokleo, sve čini da džemat sruši ili barem ometa njegov rad i razvoj, jer se upravo kroz džemat najbolje ispoljava efikasnost misije islama.
